taj brod u tvojoj glavi je na greben nasukan
mornari mrtvi more živo obala je san
obješena žena o pertle s tvojih cipela
to je očaj nekog drugog sjećanja
ta luka u srcu tvome više nije prohodna
na dokovima pustoš nigdje nema vezova
zadnji galeb otprhnuo je iz tvoga pogleda
to je tuga nakon dugog povratka
ti misliš da je život kao rublje razastrt
koliko imaš toliko i daš
iz praznog sna u praznu zbilju toneš sve do dna
nema broda nema luke ničega
to more u tvome uhu čitav svemir razara
ne šumi više u predvečerje nema valova
utopljeni čovjek leži u tvojim mislima
to je slika što se stalno obnavlja
dok samo jedna zvijezda gori u mraku oko nas
ne vidiš i ne čuješ svoj izgubljeni glas
odavno ne postoji to što domom zove se
obale su davno iščezle
ti misliš da je život kao rublje razastrt
koliko imaš toliko i daš
iz praznog sna u praznu zbilju toneš sve do dna
nema broda nema luke ničega
Nema komentara:
Objavi komentar