zvuci tišine lome se
u toplom uhu pustinje
peku u oku nemiri
možda smo sami ostali
prazan je vidik pred nama
koliko još je svitanja
dubok je zdenac vječnosti
možda smo sami ostali
putuju tvoje misli
prema našem zadnjem dodiru
nestaju moji koraci
u tvome sjećanju
i ništa baš ne postoji
što može to da promijeni
na kraju sna napušten dom
još jedan nervni slom
prazan je vidik u nama
koliko još je traganja
pali su teški oblaci
možda smo sami ostali
putuju moje misli
prema našem zadnjem dodiru
nestaju tvoji osmjesi
u mome sjećanju
i ništa baš ne postoji
što može to da promijeni
na kraju sna napušten dom
još jedan nervni slom
