svakim danom sve je više
luđačkih košulja
gradom šeću site horde
kilavih mlakonja
preziru me pljuju muče
za sve njih sam riba sitna
istine im šuplje zvuče
osjećanja im nisu bitna
ljeti idu svi na more
krstare jahtama
žene su im van kontrole
puni su ordenja
ja ostajem sam u gradu
gledam kako sunce tone
ne odajem ničim nadu
u daljini zvona zvone
kad se vrate prepečeni
u stare oklope
osmijehom bi da sakriju
nastale procjepe
tad još više mrze mene
jer ja imam to što hoće
čisto srce savjest mirnu
i beskrajno more samoće
svakim danom sve je više
luđačkih košulja
svakim danom sve je više
luđačkih košulja
